Nadogradnja zuba je postupak u kojem se uz pomoć štifta nadoknađuje izgubljeni dio zuba kako bi se osigurao stabilan temelj za krunicu ili daljnju protetsku terapiju.
Prvi korak je liječenje zuba, koje uključuje uklanjanje zubne pulpe (živca zuba) iz korijenskih kanala zuba.
Ovo je neophodno jer se nadogradnja postavlja samo u zube bez živca
Kolčić (štift za zub) se postavlja u korijenski kanal i cementira kako bi se osigurala stabilnost i retencija.
Dio kolčića koji ostaje izvan korijena služi kao osnova za rekonstrukciju krune zuba.
U Centrodentu koristimo staklo-keramičke kolčiće za nadogradnju zuba koji su izvrsne čvrstoće i otpornosti. Takvi kolčići su estetski prihvatljiviji, biokompatibilni su i dugotrajni.
Nadogradnja zuba ne boli, jer se zahvat izvodi pod lokalnom anestezijom.
Pacijent tijekom zahvata osjeća pritisak, ali ne i bol. Ako je zub već ranije liječen, često ni sama anestezija nije potrebna jer u zubu više nema živca.
Važno je da se cijeli postupak izvodi precizno i uz prethodnu dijagnostiku - tako se osigurava da sve prođe bez nelagode i da nadogradnja bude dugotrajna i stabilna.
Ako se nakon zahvata pojavi osjetljivost ili nelagoda, to je obično blago i prolazno te se lako rješava jednostavnim analgetikom.
Korijenska nadogradnja zuba je postupak u kojem se u korijen zuba ugrađuje štift kako bi se nadomjestio izgubljeni dio zuba i osigurala čvrsta osnova za buduću zubnu krunicu.
To je isti zahvat koji pacijenti često jednostavno nazivaju "nadogradnja zuba" - razlika je samo u izrazu, a ne u postupku.
Najčešće se provodi kod zuba koji su oslabljeni nakon terapije korijenskih kanala, kada više nema dovoljno zdravog zubnog tkiva da bi se zub mogao obnoviti plombom.
Zahvat je bezbolan, obavlja se u jednoj posjeti i predstavlja važan korak u očuvanju prirodnog zuba.
Postoji nekoliko vrsta zubnih nadogradnji, odnosno materijala od kojih se zubna nadogradnja može izraditi.
Svaki ima svoje prednosti i primjenu, ovisno o položaju zuba, opterećenju i estetskim zahtjevima:
1. Metalni štift (najčešće legure):
Vrlo čvrst i izdržljiv, koristi se kod stražnjih zuba koji trpe veće žvačne sile. Nije estetski prihvatljiv za prednje zube jer može prosvijetliti kroz krunicu, osobito kod tanke cakline ili keramičkih nadomjestaka.
2. Staklovlaknasti štift:
Izrađen od prozirnog materijala, dobro prianja uz kompozit i ne prosvjetljuje kroz zub. Estetski je prihvatljiv, pa se često koristi kod prednjih zuba. Također je nešto elastičniji, što smanjuje rizik od pucanja korijena.
3. Karbonski štift:
Tamnije boje, koristi se rjeđe. Ima dobru čvrstoću, ali lošija estetska svojstva ograničavaju njegovu primjenu kod "vidljivih" zuba.
4. Keramički štift (rijetko u praksi):
Estetski vrlo prihvatljiv, no krhkiji i skuplji. Uglavnom se koristi kod visokih estetskih zahtjeva i samo u posebno indiciranim slučajevima.
U praksi se danas najčešće koriste staklovlaknasti štiftovi zbog dobre ravnoteže između funkcionalnosti i estetike. Odabir materijala ovisi o konkretnim potrebama svakog pacijenta, planu terapije i mjestu u usnoj šupljini gdje se štift postavlja.
Kompozitna nadogradnja zuba je postupak kojim se rekonstruira oštećeni zub pomoću suvremenog kompozitnog materijala, s ciljem vraćanja njegove čvrstoće, oblika i funkcije.
Najčešće se provodi kada je zub prethodno liječen, osobito nakon terapije korijenskih kanala, te više nema dovoljno vlastitog tkiva da podrži krunicu ili most.
U takvim slučajevima, unutar korijenskog kanala najprije se postavlja štift - tanki kolčić od staklenih vlakana ili metala - koji služi kao sidro.
Oko njega se zatim pažljivo modelira kompozitni materijal, koji se slojevito nanosi i učvršćuje posebnim svjetlom. Time se stvara stabilna osnova na koju se kasnije može nadograditi krunica.
Kompozitna nadogradnja omogućuje očuvanje preostalog dijela zuba, ravnotežu zagriza i dugotrajnu stabilnost terapije, a ujedno je i estetski prihvatljivo rješenje jer se boja materijala može prilagoditi okolnim zubima.
